Automobili

/   automobili.tk     AutoMoto   / Hrvatski  

2019-05-18 18:17:54

Još od samih početaka Formule 1 događale su se neke kraće dominacije neke momčadi ili nekog vozača. Primjerice, već prve sezone u vrhu je daleko ispred bio Alfa Romeo s ubojitim trojcem, takozvanim “3F” – Fangio, Farina, Fagioli. Ubrzo je na vrh zasjeo Ascari u Ferrariju, a potom je “razvalio” Fangio s tri različite momčadi. Međutim, kroz sve te godine nije se događalo da je jedna momčad i njihovi vozači u kontinuitetu vladala Formulom 1 kroz četiri i više sezona.

Primjerice, Ferrari je imao šansu vladati drugom polovicom ’70.-ih godina, međutim prvo je niz vozačkih naslova prekinuo James Hunt 1976., a potom 1978. je kombinacija Lotusa i Marija Andrettija odnijela obje titule, pa se to razdoblje i ne može okarakterizirati kao dominacija Ferrarija. Također, Williams je ’90.-ih godina osvojio dosta prvenstava, te iako im nitko nije mogao primirisati 1992. i 1993., u istom ritmu nisu mogli nastaviti 1994. i 1995., kada je Michael Schumacher odnio naslove u konkurenciji vozača a Benetton 1995. momčadsku titulu.

Ono što bi se moglo okarakterizirati kao “prava” dominacija je osvajanje vozačke i momčadske titule od strane iste momčadi u nizu od najmanje četiri sezone. Takvu dominaciju su nam pružili McLaren od 1988. do 1991., Ferrari od 2000. do 2004., Red Bull od 2010. do 2013. te najpoznatija i još nezavršena Mercedesova od 2014. do današnjeg dana. Pa, krenimo redom…

McLaren Honda (1988.-1991.)SezonaBroj utrkaPobjedePole positioniNajbrži krugoviOsvojeni bodoviPostotak osvojenih bodova od dostupnihPrednost ispred viceprvaka1988.1615151019983%1341989.161015814159%641990.16612412150%111991.16810413956%14

Slavni dani partnerstva McLarena i Honde. Ovo razdoblje je Ron Dennis, očekivano, okarakterizirao kao najbolje ikad za McLaren. No, kako je do toga uopće došlo?

Nakon vrlo dobrih uspjeha s TAG-Porscheovim motorima od 1984. do 1986., momčad napušta poznati inženjer John Barnard koji odlazi u Ferrari. Zatim u sezoni 1987. Williams-Honda i Nelson Piquet odnose oba naslova. Nakon te sezone McLaren ostaje bez TAG-ovih motora te za 1988. pada dogovor s Hondom, u momčad kao momčadski kolega Alaina Prosta dolazi Ayrton Senna i kao glavni inženjer Gordon Murray, koji je najzaslužniji za koncept bolida MP4/4, koji je 1988. samljeo konkurenciju. Glavno pitanje je bilo koji će od McLarenovih vozača odnijeti titulu. Njihova borba je cijelu sezonu bila vrlo zanimljiva i pružili su odličnu predstavu. Senna je pokazao svu raskoš talenta. Posebno je fantastičan bio u kvalifikacijama u Monaku gdje je odvozio kvalifikacijski krug za 1,4 sekundu brže od Prosta. Na kraju je nakon uzbudljive utrke u Japanu Senna pobjedom osigurao naslov.

Sljedeća sezona je postala još žešća. Senna i Prost su skinuli rukavice i krenuli u otvoreni rat. Prost se osjećao ugroženim jer je smatrao kako Honda favorizira Sennu. Zbog toga Prost odlučuje za 1990. otići u Ferrari. Na kraju je borba za naslov odlučena na ružan način u Japanu. Došlo je do sudara između Senne i Prosta, a na kraju je Prost titulu osigurao nakon diskvalifikacije Senne iz utrke. Sve je izgledalo kao politička odluka, posebno jer je predsjednik automobilske federacije bio Francuz Jean-Marie Balestre, Prostov veliki prijatelj.

Sudar Senne i Prosta u Japanu 1989.

Za 1990. na Prostovo mjesto dolazi Gerhard Berger te su tenzije unutar momčadi nestale. Međutim, ostale su tenzije na relaciji Senna-Prost koji su opet glavni akteri borbe za titulu. Kao i prethodne dvije sezone, borba je zaključena u Japanu, a kao i 1989. odlučena je sudarom, ovaj put u Senninoj režiji. Prvo je bio frustriran što je prva startna pozicija prebačena na prljavu stranu staze. Zatim je došlo do incidenta tijekom sastanka vozača prije utrke na kojem se Nelson Piquet neizravno dotaknuo situacije iz 1989. i diskvalifikacije Senne. Vozači su, neizravno, bili složni da je Sennin potez u toj situaciji bio ispravan, nakon čega je Senna uzrujano napustio sastanak. Krajnji rezultat: sudar Senne i Prosta. Prost, naravno, nije bio nimalo zadovoljan i tvrdio je da je to Senna namjerno napravio (što je Ayrton priznao godinu kasnije).

Sezona 1991. je protekla puno mirnije. Williams-Renault i Nigel Mansell su bili dobra konkurencija, no na kraju su opet Senna i McLaren izašli kao prvaci. To je bila i zadnja godina McLarenove dominacije. 1992. je Williams s bolidom opremljenim aktivnim ovjesom vladao sezonom i odnio obje titule. Ista godina, 1992., je bila i zadnja godina partnerstva McLarena i Honde, nakon čega je McLaren primoran koristiti stariju seriju Fordovih motora.

Ferrari (2000.-2004.)SezonaBroj utrkaPobjedePole positioniNajbrži krugoviOsvojeni bodoviPostotak osvojenih bodova od dostupnihPrednost ispred viceprvaka2000.171010517063%18 (8*)2001.17911317966%772002.1715101222181%1292003.1688815855%142004.1815121426281%143

* – McLarenu je oduzeto 10 bodova osvojenih pobjedom u Austriji zbog tehničkih neregularnosti, s tih 10 bodova razlika bi bila 8 bodova.

Čim uparite pojmove dominacija i Formula 1, prvo što svima padne na pamet je kombinacija Michaela Schumachera i Ferrarija. No, temelji te dominacije sežu puno dalje od Schumachera.

Ferrari je zadnje titule prije Michaela osvojio 1979. (Jody Scheckter) a konstruktorsku 1983. Imali su kakvu-takvu šansu 1985. s Micheleom Alboretom koji je pet utrka prije kraja vodio u prvenstvu ali zbog nepouzdanog bolida je odustao u zadnjih pet utrka. Zatim je 1988. umro Enzo Ferrari. Nakon njegove smrti vodstvo momčadi je raznim dovođenjem poznatih inženjera tog vremena pokušalo vratiti Ferrari na tron. Sve je to bilo kratkog daha, sve do dolaska Jeana Todta kao šefa momčadi 1993. On i predsjednik Ferrarija Luca di Montezemolo su počeli preslagivati ekipu i tražiti sposobne ljude na duge staze. Od tehničkog osoblja do vozača oko kojeg bi slagali momčad.

Benettonov dvojac Schumacher i Brawn koje je Montezemolo vidio kao spasitelje Ferrarija.

Za oko im je zapeo mladi nijemac Schumacher koji je 1994. odnio naslov za Benetton. Osim njega pažnju su im zaokupili Ross Brawn i Rory Byrne te su ih odlučili svu trojicu dovesti u Ferrari. Schumachera su lako privukli hrpom novca i prestižom koji je nosila ekipa iz Maranella. Kad su već pridobili Michaela nije im problem bio pridobiti i Rossa. Malo je više trebalo nagovarati Byrnea jer je on htio nakon 1996. ići u mirovinu te otvoriti ronilački centar na Tajlandu, ali Ross ga je odgovorio od toga. Na čelu odjela za motor su već imali odličnog Paola Martinellija. S tim je dream team bio potpun, sad je trebalo krenuti u akciju.

Ferrarijev Dream Team na predstavljanju bolida za 2002. (s lijeva na desno): Paolo Martinelli, Michael Schumacher, Ross Brawn, Jean Todt, Rubens Barrichelllo i Rory Byrne

Jedna zanimljivost koja veže Adriana Neweya i Ferrari. Krajem 1995. Jean Todt je stupio u kontakt s Neweyem, koji je tad radio u Williamsu, kako bi ga doveo u Ferrari zajedno s Rossom Brawnom. Međutim, kad je Adrian čuo da će dovesti Schumachera za prvog vozača odbio je prijeći u Maranello jer je, prema njegovom mišljenju, još bilo prerano da surađuje s Michaelom nakon svih događaja u Imoli 1994. Osim toga, da je pristao raditi u Maranellu morao bi se preseliti u Italiju, ali ni to nije došlo u obzir jer nije htio razdvajati se od obitelji. Lako je sad zamišljati kako bi to bila ubojita kombinacija njega i Brawna.

Imali su jedno razdoblje prilagodbe, no i tad im je titula izmicala za dlaku. 1997. Schumacher vodi za bod utrku prije kraja te u zadnjoj utrci gubi naslov nakon sudara s Villeneuveom. 1998. je bolji Mika Hakkinen, a 1999. propušta dobar dio sredine sezone zbog slomljene noge nakon sudara u Silverstoneu. Te godine Eddie Irvine ima šansu za naslov, bio je vodeći čovjek utrku prije kraja ali pobjedom u zadnjoj utrci Hakkinen osvaja drugu titulu. Ipak je te godine Ferrari osvojio prvu konstruktorsku titulu nakon 1983. Jedan cilj dostignut. Vrijeme je za Michaela i vozački naslov.

Jacques Villeneuve i Michael Schumacher u klinču u Jerezu 1997.

2000. je bila prva u nizu Michaelovih titula, uz pomoć “vodonoše” Rubensa Barrichella koji je došao umjesto Irvinea. Utrku prije kraja pobjedom u Japanu osvojio je dugo željenu titulu u Ferrariju. Konačno je osvojena titula koje su generacije čekale, u Maranellu je bila ludnica! Ova je sezona bila s dosta zanimljivih i kvalitetnih utrka, među kojima izdvajamo fantastičnu borbu između Schumachera i Coultharda u Francuskoj, Schumachera i Hakkinena u Belgiji, emotivnu prvu pobjedu Barrichella u Njemačkoj nakon starta s 18. mjesta te još jednu emotivnu pobjedu Schumachera u Monzi gdje je izjednačio broj Senninih pobjeda. 2001. su ponovili isto, a iste sezone je Michaelov veliki rival i prijatelj Hakkinen imao sezonu za zaborav nakon čega odlazi iz F1. Te je godine počelo i rivalstvo s mladim Kolumbijcem Juanom Pablom Montoyom s kojim je imao vrlo zanimljive borbe, od kojih se najbolje pamti ona iz Brazila. Tada bi Montoya i pobijedio, ali je morao odustati nakon sudara s Josom Verstappenom.

2002. je bila sezona za pamćenje. 15 pobjeda od 17 utrka, i osvojeno prvenstvo usred ljeta šest utrka prije kraja. Toliko su dominantni bili da su skupili isto bodova kao sve ostale momčadi zajedno. Statistički jedna od najjačih sezona dotad. Doduše, jedna je kontroverza bacila sjenu na sve dobro što su postigli, a to je momčadska naredba na VN Austrije kada je Barrichello u zadnjem zavoju prepustio pobjedu Michaelu. Nakon toga je doneseno pravilo o zabrani svih momčadskih odredbi.

Michael Schumacher i “Veliki Medo” Ross Brawn u jednom od brojnih slavlja nakon pobjede

Zatim je iduće godine došla poteškoća u osvajanju naslova u vidu dva mlada lava, Kimija Raikkonena u McLarenu i Juana Pabla Montoye u Williamsu. S teškom mukom su na kraju slavili Michael i Ferrari. Mnogi će reći kako im je FIA pomogla u tome jer je u trenutku u kojem su momčadi opskrbljene Michelinovim gumama bile brže od Ferrarija na Bridgestoneu natjerala Michelin da mijenja strukturu svojih guma koje su se, prema tvrdnjama Ferrarija i Bridgestonea, pri radnoj temperaturi deformirale i širile više od dozvoljenih granica. Michelin je morao redizajnirati gume, i time su izgubili prednost koju su imali.

Sljedeća sezona je bila skoro identično dominantna kao i 2002. Isti broj od 15 pobjeda (ovaj put od 18 utrka), od toga 13 Michaelovih (12 ih je bilo u prvih 13 utrka). Titulu, svoju rekordnu sedmu i petu u nizu, je osigurao, simbolično, drugim mjestom na Ferrarijevoj 700. utrci u Belgiji četiri utrke prije kraja sezone. To je ujedno bila i šesta momčadska titula za Ferrari, rekord koji stoji do dan danas (Mercedes ga može izjednačiti ove sezone).

Slavlje u Belgiji 2004. nakon još jedne rekordne sezone i osvajanja pete vozačke i šeste momčadske titule u nizu

Nakon što je svima dosadila Ferrarijeva dominacija, donesen je niz noviteta u tehničkom pravilniku kojim su htjeli malo pomiješati karte. U tome su i uspjeli, jer iduće sezone Ferrari više nije bio toliko konkurentan te naslove odnose Alonso i Renault. Najgore im je sjelo pravilo o zabrani promjene guma u kvalifikacijama i utrci. To pravilo je za 2006. ukinuto te je Ferrari opet bio u borbi za vrh, no i ovaj put su ostali bez obje titule koje su drugi put za redom odnijeli Alonso i Renault. Na kraju godine iz momčadi odlaze Schumacher i Ross Brawn, čime je definitivno stavljena točka na kraju jedne duge ere građenja pobjedničke momčadi kojoj nitko nije mogao ništa.

Red Bull Renault (2010.-2013.)SezonaBroj utrkaPobjedePole positioniNajbrži krugoviOsvojeni bodoviPostotak osvojenih bodova od dostupnihPrednost ispred viceprvaka2010.19915649861%442011.1912181065080%1532012.2078746053%602013.1913111259673%236

Dominacija za koju je jedan od najzaslužnijih legendarni Adrian Newey. Malo tko je očekivao da će se i dogoditi, ali Red Bull na čelu s Neweyem je pametno iskoristio promjenu pravila nakon 2008. kako bi se prvo 2009. našli u situaciji da se bore za naslov, a potom 2010. da ga prvi put i osvoje.

Christian Horner i Adrian Newey – dvojac koji je kormilario Red Bull prema dominaciji.

Do 2008. Red Bull je bio respektabilna momčad sredine poretka. Imali su vrlo dobre, ali krhke bolide koji su znali zasjati u kišnim uvjetima (Nürburgring 2007., Fuji iste godine te 2008. pobjeda Sebastiana Vettela u Monzi u identičnom bolidu Toro Rossa). Zatim je, kako bi poboljšali kvalitetu utrkivanja i olakšali pretjecanje, za 2009. donesen niz novih pravila kako bi nastala pomutnja u prvenstvu. Te je godine svijet F1 šokirao Brawn sa svojim bolidom, a najbliži pratitelji su bili Sebastian Vettel i Red Bull.

2010. u dramatičnoj završnici osvajaju naslov u posljednjoj utrci sezone u Abu Dhabiju. Vettel osvaja vozački naslov s četiri boda ispred Fernanda Alonsa u Ferrariju nakon što je u cijeloj sezoni samo jednom vodio u prvenstvu, i to onda kad je bilo najbitnije – nakon zadnje utrke. 2011. Vettel još dominantnije osvaja naslov s 11 pobjeda u džepu.

Treća titula je stigla u sličnim uvjetima kao 2010. Opet su vodili borbe s McLarenom i Ferrarijem cijelu sezonu da bi na kraju sve došlo do obračuna Vettela i Alonsa za naslov u Brazilu, u posljednjoj utrci. Nakon dramatične utrke u kojoj se Vettel nekoliko puta morao probijati kroz gužvu prema bodovima uspijeva osvojiti svoju treću titulu u nizu, čime ulazi u društvo Juana Manuela Fangia i Michaela Schumachera koji su jedini osvojili tri naslova zaredom.

Dominantni trojac koji je ispisao nove rekorde – Newey, Vettel i Horner.

Sezona 2013., posljednja za V8 motore prije još jedne velike promjene pravila, prolazi u najdominantnijoj predstavi Red Bulla i Vettela. 13 pobjeda Vettela, od toga rekordnih devet zaredom u drugom dijelu sezone nakon ljetne stanke, su bili i savršen potpis za kraj jedne dominantne ere. Nakon toga počinje jedna još veća dominacija. Dominacija koja nije zapamćena u cijeloj povijesti F1 od 1950. do današnjeg dana…

Mercedes (2014.-2018., uključujući početak 2019.)SezonaBroj utrkaPobjedePole positioniNajbrži krugoviOsvojeni bodoviPostotak osvojenih bodova od dostupnihPrednost ispred viceprvaka2014.19161812701*82%2962015.1916181370386%2752016.211920976585%2972017.201215966878%1462018.2111131065573%842019. (nakon prvih 5 utrka)554221799%96

* – U zadnjoj utrci u Abu Dhabiju dijeljeni su dvostruki bodovi.

Nova turbo-hibridna eri je doprinijela da momčad Mercedesa ispiše novu stranicu povijesti i očita lekciju svima kako se gradi dominantna momčad.

Sve je počelo dvije godine prije uvođenja novih V6 turbo-hibridnih motora. 2012. su donesena pravila koja stupaju na snagu 2014. te je Mercedes, koji se vratio u F1 2010., imao dovoljno vremena da prione poslu te napravi kvalitetan, snažan i pouzdan novi motor. Premda to značilo totalno baciti u vjetar 2012. i 2013., trebalo je iskoristiti tu promjenu pravila. Kako je na čelu ekipe bio Ross Brawn, koji je već takvo čudo uradio sa svojom ekipom 2009., momčad je znala da će slično postići i 2014. te su čvrsto vjerovali u Rossove vizije i ozbiljno prionuli poslu.

Ross Brawn i Toto Wolff – dvojac zaslužan za Mercedesovu dominaciju.

Došla je i ta 2014. i Mercedes je bio sila koja je gazila, samljela sve pred sobom. U cijeloj sezoni nisu pobijedili samo tri puta, i to u Kanadi zbog tehničkih problema, u Belgiji zbog kontakta između Rosberga i Hamiltona u prvom krugu te u Mađarskoj zbog promjenjivih uvjeta. Sva tri puta je slavio Daniel Ricciardo. Hamilton i Mercedes su marširali do lagane titule. Jedino je malo problema Lewisu zadavao Rosberg, ali te se prijetnje lako riješio.

Identična je bila i 2015. Opet je Hamilton, ovaj put još dominantnije, odnio naslov. Opet nisu pobijedili u samo tri utrke, i to u Maleziji kada su napravili taktičku pogrešku tijekom izlaska sigurnosnog automobila u ranoj fazi utrke, opet u Mađarskoj kada su ih Ferrari i Vettel zaskočili na startu i odjurili do pobjede na stazi gdje se teško prestiže, te u Singapuru kada su doživjeli neobjašnjiv iznenadan pad forme gdje su zaostajali za Ferrarijem čak sekundu i pol.

Nico Rosberg i Lewis Hamilton – prijatelji iz djetinjstva i ljuti rivali u Mercedesu.

2016. je bila najdominantnija sezona dosad. 19 pobjeda u sezoni od 21 utrke (jedina dva poraza su bila u Španjolskoj kad su Rosberg i Hamilton odustali nakon sudara u prvom krugu i u Maleziji kada je Hamiltonu motor otkazao poslušnost dok je dominantno vodio u utrci). Za razliku od prethodne dvije sezone, ovaj put je za dlaku naslov odnio Rosberg, svoj prvi i jedini u karijeri čime je sebe i svog oca Kekea zapisao u povijesne knjige kao drugi dvojac otac-sin koji su osvojili naslov (uz Damona i Grahama Hilla). Nakon toga je, na iznenađenje svih, Nico odlučio napustiti F1. Umjesto njega u ekipu dolazi Valtteri Bottas.

U sljedeće dvije sezone, nakon jedne malo manje ali ipak značajne promjene aerodinamičnih propisa, Ferrari i Vettel pružaju dobar otpor Mercedesu i Hamiltonu, no ipak ne mogu zaustaviti moćni Njemačko-Britanski stroj koji obara sve rekorde. U istom ritmu nastavljaju i ove sezone, čak i još dominantnije nakon pet dvostrukih pobjeda u pet prvih utrka te skoro 100%-tnom osvajanju bodova (zbog pravila o dodatnom bodu za najbrži krug ne osvajaju samo tri boda od dostupnih pet nakon pet utrka). Mercedes djeluje ubitačan i nemilosrdan, te ako ovako nastave ostat će zabilježeni za sva vremena kao najdominantnija momčad ikad.

Ustvari, već i jesu najdominantnija momčad ikad. Zašto to mislim? Pa dovoljno je pogledati brojke. Od 2014. Mercedes je pobijedio na oko 75% utrka (Hamilton ima više od 50% pobjeda u turbo-hibridnoj eri) i još veći je postotak osvojenih prvih startnih pozicija te u svakoj sezoni su imali više od 80% osvojenih dostupnih bodova. Ovakva statistika nije viđena ni u jednoj od tri prethodno navedene dominacije.

Krivca za ovu statistiku Mercedesa ne treba tražiti u samom Mercedesu. Veći je dio krivnje u ostalim momčadima, u prvom redu Ferrarija i Red Bulla, koji nisu u stanju napraviti bolid na razini Mercedesovog. A ova sezona će ponuditi odgovor na pitanje hoće li uskoro uspjeti približiti se Mercedesu ili će i dalje skupljati njihove mrvice. U suprotnom, Srebrne strijele će samo podebljati i ovako bogatu statistiku.


tvautomagazin.hr
nakon ferrari koji sezone naslov bila momadi utrka kako nije prije bodova












User comment